Turske melodrame u dramskom smislu zauvek su usidrene krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, kada su u Latinskoj Americi već osvojili kontinuiranom produkcijom sapunica (koje smo gledali devedesetih).
Generička obeležja žanra su vrlo jednostavna, linearna fabula zasnovana na usmenoj narodnoj umetnosti (“Bila jednom u jednom gradu siromašna devojka, i srela je princa…”); izuzetno neužurbana naracija – da bi junakinja jednostavno pogledala junaka, biće potrebno 7-10 sekundi, ne manje; iskušenja na putu ka sreći – takva da srca gledalaca preskaču; puno romantičke sa nežnim poljupcima i obaveznim srećnim završetkom.
Sve ovo je potrebno da žene (u poslednje vreme se povećava broj muškaraca koji prate ovakav žanr) uključe seriju i da za 40-60 minuta zaborave na tok svakodnevnih problema, urone u bajku i, što je najvažnije ne izgube nit zapleta, nastavljajući da gunđaju oko kućnih poslova i povremeno okreću leđa ekranu.
Zato je žanr tako nepromenljiv i žilav – zašto kvariti nešto dobro što daje rezultate. I ne zato što u turskoj ne znaju da snimaju drugačije – upravo suprotno, iskusni gledaoci dizija kao formata to odlično znaju, jer su im odavno poznate drame i detektivske priče snimlje u fabrikama filmova u blizini Istanbula.
Žene su niša koje vole da gledaju priče o sebi. Šarm turskih priča osvojila je kako Balkan, Latinsku Ameriku, tako i Rusiju. Verovatno je čar u posebnom koloritu – u zapaljenim bajnim brinetama, u smelim crnkama lepoticama, nešto kao iz “1001 noć”, samo na moderan način. Tako je romantična komedija “Pokucaj na moja vrata” osvojila Rusiju, kao i ceo svet. Dve sezone, ukupno 52 epizode (146 za distribuciju).
Pitanje je zašto praviti rimejk ako su ga svi već videli? Prvo, žene koje gledaju samo televiziju i pristaju da izdrže reklame nisu potpuno nestale. Drugo, melodrama u Rusiji je na pragu renesanse. Tina Kandelaki, geleralna direktorka TNT-a, preuzela je obavezu da ponovo pokrene žanr (za sada se “Pokucaj na moja vrata u Moskvi” prikazuje na striming platformama, ali će biti prikazana i na ovom ruskom kanalu). Ne vole svi drame i detektivsku akciju, ali romantične komedije i melodrame nikad ne dosade, pa zašto da ne.
Za razliku od melodrama državnog kanala Rusija 1, serije ove televizije su humoristične, lakše razumljive i kreirane za devojke, mlade i sredovečne žene.
Da bi se razlikovali original i rimejk, uz turski naslov je dodat toponim: “Pokucaj na moja vrata u Moskvi”. Ako gledate obe serije u isto vreme, vrlo je lako uočiti i sličnosti i razlike. Većina scena je identična, glavni likovi su slični po izgledu. Samo kod Turaka glavna junakinja nije uspela da studira za pejzažnog dizajnera u Italiji, a ovde – da postane arhitekta u Moskvi. Obe su ekscentrične, hirovite mlade devojke. Takvi ljudi definitivno nemaju šta da rade u arhitekturi, ali dobro – to je specifičnost ovakvog žanra.
Ruska Saša (Eda u originalnoj seriji) živi sa svojom tetkom, vlasnicom cvećare, Ninom, u luksuznom stanu sa pogledom na reku Moskva. Kao i Eda, i Saša je našminkana, nosi usku i kratku odeću, ali radi kao pčela i sama nosi naizgled teške džakove zemlje u pomoćnu prostoriju.
Ali glavni muški likovi uopšte nisu slični. Umesto Kerema Bursina, osvajača ženskih srca, imamo Nikitu Volkova, kome bismo od srca poželeli strpljenje i snagu. Jer nema gorih i nemilosrdnijih obožavalaca od fanova Serkana Bolata. Ruski heroj se zove Sergej.
Ključna razlika između dve muške slike je njihova emocionalna obojenost. U originalu, u prvoj zajedničkoj sceni, Serkan i Eda animirano gestikuliraju i viču jedan na drugog. Vidimo kako kod Serkana pali iskra interesovanja za Edu, posmatramo dinamiku ovog interesovanja od “kakva devojka” do “kul je”. Dok je ruski Sergej izuzetno flegmatičan, nepokolebljiv i, čini se, ne oseća ništa prema Saši osim blage iritacije.
Intenzitet emocija kod Turaka, vatra strasti od prvih sekundi ključni je mamac za nuklearnu publiku, a njegovo odsustvo u rimejku strahovito ljuti gledaoce, sudeći po prvim komentarima: “Ovo je veoma tužno i besmisleno. Po emocijama i glumi, turska je sama vatra, a ovaj rimejk je kao pepeo nakon ugašene vatre”, “Patetična parodija”, “Ova Liana je tako plastična. Volkan je dobar” itd.
Glavna junakinja Saša se pokazala arogantnijom u adaptaciji nego u originalu. Iako je Eda mrzela Serkana Bolata, to nekako nije bilo zlonamerno, ne od osrca. U njenom umu, on je bio osoba koja je nervira, a ne zbog koje ga Eda zaista mrzi.
Saši ponekad postane neprijatno kada pusti svoje bodlje. Ona nema tu opuštenost i lakoću i dobroćudnost, zbog čega su obožavatelji voleli Edu, već samo bes i neprijateljstvo u očima heroine. Ali ovde je pitanje da li je to bio zadatak scenarija i glumice. Ako jeste, onda se ovo ne odnosi na Lijanu Gribu, ali je trebalo osetiti i dati dobroćudnost i šarm glavnoj junakinja. To je veliki nedostatak.
U turskoj veziji “Pokucaj na moja vrata”, Eda je zaista bila cvetna vila. I pored svojih neuspeha, svog razorenog sna, Eda je pozitivna heroina koja će pomoći svakome što može, ustati za pravdu, kreativno se izvući iz bezizlazne situacije ili isto tako kreativno dovesti Serkana u ćorsokak i slatko se osmehnuti.
Gledajući Edu i njeno ponašanje, nema sumnje zašto je čak i takav robot kao što je Sekran Bolat bio fasciniran jednostavnom cvećarom. Ali postoje pitanja za Sergeja, zašto se zaljubio u Sašu. Jer ona je za sada neprijatan trn koji mu uvek upada u oči i stvara mu prepreke. Ako bolje pogledate, Eda je skoro ista, ali sa velikim ALI, šarmantna je i privlačna. Saša to još nije.
Ipak, snimljeno je 60 epizoda i treba ih prikazati. Poslednja epizoda biće emitovana 23. maja. Rimejk se nikada neće osloboditi stigme da je sporedan i drugorazredni (zato je rimejk), ali je već ušao u istoriju ruske serijske industrije diverzifikujući žanrovsku paletu projekata za žene.
LOKACIJA I PEJZAŽI
O lokaciji serije sve je jasno – događaji se odvijaju u Moskvi. Ali sa određenim lokacijama sve je mnogo zanimljivije. Saša, kao i Eda, živi sa tetkom Ninom, i uprkos činjenici da njihova porodica gotovo da nema novca, studentkinja ima svoj auto, a stan u novoj zgradi u Moskvi izgleda kao veoma dobra investicija. Malo ko od preopterećenih Moskovljana može da se pohvali velikom otvorenom verandom sa cvećem. Saša takođe stalno menja svoju odeću – prava modna ikona koja poznaje jeftine prodavnice.
Dok vila Gradskih veoma liči na kuću Bolatovih iz turske verzije. Velika skupa, ogromna bašta i kuća u kojoj živi glavni lik, pokušavajući da drži distancu od roditelja. Kancelarija u kojoj Sergej radi je moderna i nešto manje pompezna od kancelarije njegovog turskog kolege. Zaista liči na kancelariju velike ruske kompanije, koja se nalazi u prestižnom poslovnom centru.
Želeli bismo da generalno pohvalimo izbor lokacija – skoro sve izgledaju prikladno i izabrane su u skladu sa ruskim realnostima. I slika je prijatna za oko: svi stanovi, kuće, kancelarije i restorani su moderni, lepi i nimalo kičasti.
BEZ DINAMIKE I HUMORA
Kreatori su održali obećanje i zaista su linije sporednih likova dobile izvesno proširenje. Na primer, Sašina tetka imala je vezu koju je tajila od svoje nećake.
Od samog početka detaljnije je prikazana priča turskih junaka. U moskovskoj verziji dijalozi i monolozi su skraćeni i malo u izmenjenom obliku, dok je sve ispalo razvučeno i monotono, a smešni momenti, kojih je bilo toliko u originalu, lišeni su u ruskoj adaptaciji. Reklo bi se da bi malo humora učinilo da priča zablista, ali ne… Sve ide glatko, na ozbiljnoj osnovi i bez razloga za smeh. U poređenju sa tim, turska serija je bila dinamičnija i svetlija. Ovo se odnosi i na scenario i na glumačku ekipu.
By: Svet serija
Foto: Screenshot / Promo