Zahvaljujući svom talentu, lepoti i iskrenosti, ona je u poslednje vreme jedna od najboljih glumica u Turskoj. Ona ne okleva da se okuša u različitim ulogama, svaki put izazivajući sebe. Upoznajte Pinar Deniz! Mi govorimo o “Mračnoj noći”, “Presudi”, “Glumici” njenim novim projektima, njenoj vezi sa Kanom Jildirimom i o nepoznatim činjenicama o njoj…
Srećemo je u Nišantašiju pre snimanja. Skoro da nema šminke na njenom licu. Ona je veoma prirodna i veoma lepa. Ima tako snažnu energiju da te uvuče u svoj svet tokom razgovora. Veoma je transparentna. Ona insistira na tome da se ne menja i da bude svoja. Ona je to postigla. Uvek je vesela, ali priznaje: “Bila sam pod užasnim stresom, sa bolovima u stomaku, aknama na licu, sa stresnim lišajevima.” Ona naručuje kafu i počinjemo da pričamo…
Gledali smo vas u mnogim projektima, ali ste napravili veliki skok u karijeri, posebno u poslednje dve godine. Da li je to bilo planiranje ili vas je slučajnost dovela do ove tačke?
– Naravno, trudili smo se da planiramo. Sa mojom menadžerkom Tubom (Takan) nemamo klasičan odnos menadžer – klijent. Naš prioritet je uvek bila lik i priča, sa kojima bismo se osećali prijatno, naš izbor nikada nije bio oko toga koliko zaraditi. Trudimo se da pažljivo radimo ono što radimo, dodajući vrednost poslu. Na primer, nedavno sam učestvovala u filmu “Tamna noć”, koji je izašao u petak, ima već četiri godine. Iako je u to vreme bilo mnogo predloga za serije, nisam ih prihvatila. Bilo je trenutaka kada sam bila švorc, ali sam tada odbila ponude da učestvujem u seriji i izabrala da glumim u “Mračnoj noći”. Želela sam da proširim svoj glumački domet. Iz tog razloga, iza ove slike, koju možete videti kao niz slučajnosti, krije se zapravo mnogo truda i rada.
Plašite li se popularnosti?
– Ne plaši me to sa stanovišta moje karijere, drago mi je što je moj trud nagrađen. Ali ponekad to može biti teško za moj lični život.
Zašto?
– Uvek sam bila ta koja je živela u svojoj utopiji, moja veza sa spoljnim svetom bila je ograničenija. Naravno, sa mojom profesirom to nije moguće. Sada svi pričaju o tebi. Ponekad vas kritikuju, a da ne znate unutrašnjost situacije, ne pokušavajući da razumete. S vremena na vreme, ljudi nehotice osećaju potrebu da se povuku u sopstvenu ljušturu. Iako kažem da me negativne situacije ne pogađaju, trudiću se da zaštitim svoj lični prostor.
Imate filmove, serije i reklamne projekte. Plašite li se da će vam lice jednog dana ostariti?
– Kada biram, nemam strah od starenja, jer razmišljam šta će mi dati, što mogu da naučim nove stvari, koliko će me to odvesti dalje, kako će to pozitivno uticati na moju karijeru. Sve se dešava u pravom trenutku.
Ima onih koji kritikuju “zašto snimaš u toliko projekata”…
– Slažem se, čini se da sam ponekad svuda, ali u stvari nije baš tako. Izdavanje novih projekata dešava se nezavisno od mene. Više volim da provedem period kada moja zvezda sija, tada radim punom parom i povlačim prave poteze. Možda postajem vidljivija jer mogu da se povežem sa pravim projektima i to stvara tu percepciju… Biće trenutaka kada ću stati i čekati da upoznam nove priče i nastavim svojim putem. Ovaj period može biti dug, ko zna, ali je veoma teško reći.
Došli ste do tačke kada se pitate šta će biti vaš sledeći posao. Da li je to stres?
– Hakane, bila sam užasno pod stresom, sa bolovima u stomaku, bubuljicama na licu, lišajima na koži…
Uopšte ne ličite na takvu osobu, veoma ste vedrog i opuštenog raspoloženja…
– Sada pokušavam da se edukujem, kažem: “Postoje stvari u životu koje ne možete da kontrolišete.” Nadam se da ću kroz svoj profesionalni život nastaviti da razvijam svoja dosadašnja dostignuća, jer ništa drugo nije povezano sa nama. Ponekad radite odličan posao, ali ako se drugi elementi posla sukobe, možda nećete dobiti ono što želite. To je ono što mi zovemo život. Želim sebi da se ne borim protiv toga, prihvatim to i nastavim dalje.
Kada postaneš slavan, svako ima određeno mišljenje o tebi . Šta vidite kada se pogledate u ogledalo?
– Vidim osobu koja voli svoj posao i trudi se da sve što radi, radi kako treba ali vidim i Pinar, koja s vremena na vreme ne posvećuje mnogo vremena sebi.
Zašto?
– Ja sam osoba koja voli da provodi vreme sa sobom i sa svojim unutrašnjim svetom. Bilo je trenutaka kada sam se osećala kao da se udaljavam od sebe i pitala sam se da li sam zaglavila u ovom haosu.
Šta onda radiš?
– Pokušavam da uhvatim uravnoteženiju verziju sebe, tako da sam prešla dug put. Fokusirana sam na svoj posao i volim to što radim, ali utapanje u tom hodniku ponekad može da te odgurne. Trudim se da svoj život postavim na uravnoteženiju osnovu.
2014. godina, vaš prvi rad “Od početka”. Prošlo je skoro 10 godina. Šta ste očekivali?
– Mnogo sam porasla od tada, mnogo puta pala, isto toliko puta ustala, upadala u haos. Otkrila sam da je čovek nemirno biće i da se stalno transformiše. Pronašla sam ono čemu sam se i nadala, ali bila sam i razočarana. Ali hvala za mojih poslednjih 10 godina. Imala sam sjajne trenutke. I dalje radim svoj posao sa velikim entuzijazmom.
Imate sjajan odnos sa Kanom Jildirimom. Gde ste prvi put sreli Kana?
– Tu smo (smeh). Upoznali smo se u krugu prijatelja.
Kako se dva glumca “hrane”?
– Mislim da, ne možete da pričate o glumi kod kuće (smeh)!
A ja sam mislio suprotno…
– Dođi da provedeš dan sa nama, Hakane. Kan je jako zabavan, nisam ni ja loša. Mnogo se zajedno smejemo, mnogo pričamo. Mislim da se dovoljno hranimo, ostavljajući posao napolju.
Pošto ste oboje popularni, vesti da se “uhvaćeni” ne prestaju. O tom prvom koncertu na kome ste bili, bilo je na portalima cele nedelje. Šta ste osetili?
– Mi smo dvoje mladih, kada se volimo, zašto da se ne uhvatimo za ruke i ne odemo na koncert. Trudimo se da naš odnos bude čist.
Naravno, tu su sada i društvene mreže. Svaki predlog, svaki pokret svi kritikuju. Koliko se to tebe tiče?
– Ne želim da brinem, ali teško je. Sve vreme vidite postove o tome. Kada izađete iz svog sveta i uronite u spoljašnji svet, nemoguće je ne podleći njegovom uticaju. Kada se to desi, odmah se sakrijem u svoju ljusku i sklonim se u svoj mood: “Sve je suprotno od onoga što izgleda, ništa nije suprotno od onoga šro izgleda”.
“Tamna noć” stiže u bioskope ove nedelje. Rekli ste da vas lik koji igrate u filmu transformiše. Kako ste se transformisali?
– Ja se ne pretvaram u ovaj lik, ovaj lik oživljava u meni, tako da svaki lik koji igram ostavlja deo mene i transformiše ga. Snimali smo “Tamnu noć” pre četiri godine u planinama Taurus. Mogu reći da sam bila u prirodi 15-20 dana. Samo hodanje ovim planinama i duboko razmišljanje pomogli su mi da donesem neke odluke koje su mi promenili život. U svakom slučaju, kada bežim od ljudi u prirodu, bolje čujem sopstveni glas. Osećam da tada mogu da donosim prave odluke za sebe.
U filmu postajemo svedoci zla koje čine seljani. Jesmo li mi zaista loši ljudi?
– Postali smo loši ljudi, o tome ponekad sedim i ozbiljno razmišljam. Zbog toga kako smo zaslepili svoju savest… Odem kući i kažem: “Kako ću ja postojati na ovom svetu?” Podsećam se na motice koji život čine živim. Ne želim da postojim u ovom zlu. Film govori o tome. U grad dolazi neko sa strane i pokušavaju da ga marginalizuju i namame u jarak. Žele da izbace ljutnju i povrede ga zbog svojih potisnutih emocija. Jer oni tako doživljavaju život. Hoćemo da zbacimo one koji nisu kao mi i da ih osudimo.
Kako je bilo raditi sa Ozdžanom Alperom?
– Ozdžan je odličan reditelj i takođe veoma dobar prijatelj. Zaista mi je bilo zadovoljstvo upoznati ga i raditi sa nekim ko je jedan od retkih ljudi sa kojima mogu da pričam o književnosti i da vodim duge razgovore. Veoma mi je bilo vredno raditi sa njim na takvom projektu.
U najavi za jedna novi projekat govoriš: “Niko te ne vidi kada su ti sva svetla upaljena”… Trenutno su sva svetla upaljena. Šta ako se svetla ugase?
– Lik koji sam igrala u “Glumici” ima masku. Ona je stvorila ličnost koja je daleko od njene stvarnosti. Mislim da se ne bi mnogo promenilo da mi se ugase svetla. Mislim da sam dovoljno transparentna.
Šta vas je ovog puta privuklo?
– Bila sam veoma impresionirana putovanjem lika kroz priču i koliko je neobična. Jedna od najvećih turskih zvezda, serijski ubica koja radi na tajnom zadatku. Igranje ubice je bilo veoma zanimljivo. Način na koji lik gleda na ono što se dešava i staloženost su me oduševili. Za mene je bio izazov igrati takav hladnokrvan lik, posebno nakon što igram tako emotivan lik kao što je Džejlin u “Presudi”.
Rođeni ste u Adani, a odrasli u Istanbulu. Kakva je bila ova borba?
– Moja porodica je sa istoka. Imali smo konzervativniju porodičnu strukturu. Od detinjstva sam pokušavala da prevaziđem ova ograničenja i budem neko ko uvek pokušava da stvori sebe. Poštujući ih, pokušala sam da stvorim svoju egzistenciju. Bilo je malo teško. Ali kao deca, mi smo oblikovali i transformisali našu porodicu. Sad me otac ponosno gleda.
Koliko braće i sestara imaš?
– Pet. Imam brata, sestru, sestru i brata.
Da li je bilo teško ubediti brata?
– Da, ali i on je odrastao, promenio se.
Da li su i oni u Istanbulu?
– Da, čak i moj otac ima ćevabdžinicu u Tarabi.
Da li volite roštilj?
– Naravno. Jedna od mojih najvećih motivacija u životu je hrana. Mogu da razmišljam bez prestanka, bez žaljenja…
Ove godine ste osvojili nagradu “Zlatni leptir” za najbolju glumicu u “Presudi”. Rekli su da je govor koji ste tamo održali ukrade od Rijane. Šta se zapravo desilo?
– Trudila sam se da ne pratim taj deo da ne bih negativno uticala, ali je vest neminovno pala ispred mene. Što se tiče pitanja, naravno da nije ukradeno. Štaviše, pre mnogo godina koristila sam slučne rečenice u jednom intervjuu. Takođe, ono što govorim je motivacija koju drugi ljudi mogu osetiti. Volim da ukrašavam svet, dodirujem živote dece, lečim prirodu… Kada sam imala 17-18 godina, želela sam da spasem svet. Želela sam da kažem: “Želja da dodirnem ove ljude učinila je od mene glumicu. Znam da je ovo veoma utopijski zahtev, ali ja sam bila dete i imala sam snove.” Možda nisam uspela da se pravilno i potpuno izrazim na dodeli nagrada. Naravno, svako može da kaže i piše šta hoće, ali svet nikada neće biti bolje mesto ako se ponašate bez razmišljanja, bez empatije, samo da biste pobedili. Ako želimo nešto da promenimo u životu, odnosno sanjamo o mirnijem i srećnijem svetu, to se može učiniti ne uz pomoć pokušaja da se ljudi sruše, već uz empatiju.
U ovom trenutku plašim se da progovorim neko vreme…
– Da, želite da se povučete i ne pričate. Takođe znam da uredim i pripremim svoj govor sa svojim konsultantima za štampu, ali želim da uživam u trenutku na sceni i da pustim da dolazni tok teče. Mislim da je sjajan osećaj moći da kažem: “Oh, postala sam svoja.” I ja sam čovek, moj jezik može da promrmlja nešto, mogu da formulišem pogrešnu rečenicu od uzbuđenja. Na kraju, hajde da linčujemo, zašto ne?
Prevod intervjua za Hurriyet: Svet serija
Foto: Hakan Gendže, Hurriyet