Upoznali smo se u studiju, gde ćemo uraditi fotošuting. Veoma je disciplinovana, došla je pre svih, već je počela da stilizuje kosu. Džindžer – njen pas pudlica, ne ostavlja je na miru. Izgleda da su Handeine crte lica nacrtane olovkom… Ona nema problema sa težinom, kao što je rečeno u štampi ranije ovog leta. Ona je Hande Dogandemir.
“Znam kako izgledam, zdrava sam i srećna žena. Moj problem je sledeći: žena može biti mršava, imati celulit ili imati prekomernu težinu. Žao mi je što se ovo smatra zločinom”.
Bioskopi su bili zatvoreni, nismo mogli ni da gledamo filmove. Nismo ni razmišljali o snimanju. Ali vratila si se na set sa “Najbolje sutra”. Kako je bilo?
Nedostajalo mi je snimanje kao i gledanje filmova. Baš mi se dopao film i tim!
Šta vas je toliko impresioniralo da niste mogli da odbijete?
Čak i naslov obećava: “Najbolje sutra”. Iako ovo zvuči kao naivna ljubavna priča, to se zapravo događa 2060. godine. Ali svet koji je stvorio Emre Kavruk je retro, univerzum inspirisan šezdesetim godinama prošlog veka u svim svojim vizuelnim prikazima. U tom pogledu to je bilo nešto sasvim drugo.
O čemu će film biti?
Lik Ozana, kojeg je njegova voljena napustila, odlučuje se na samoubistvo. Da bi to uradio, okreće se “Centru za kraj života”. Jer svi imaju čip koji se može isključiti, ali samo kada osoba nema nikakve veze sa ovim svetom. Ali Ozanu kažu. “Neko je zaljubljen u tebe”. On odlazi na putovanje kako bi pronašao devojčicu Ekin, koju igram kako bih ne naterao da se odrekne ljubavi. Ono što se dalje dešava je veoma iznenađujuće.
Šta je za tebe, bolje sutra?
Stvarno? Ponestaje nam vode, šume se seku, priroda se uništava, životinje umiru… U mom idealnom svetu to se ne bi desilo, to bi bio bolji svet. Volela bih da imam svet u kome se cene sva živa bića.
Da li biste voleli da budete u 2060?
Volim garancije. Moram da znam sve unapred.
U filmu ćete se naći 39 godina kasnije. Pa, godine prolaze, kako se ljubav menja?
Najveći razlog za promenu je tehnologija. Svako se može povezati jedni s drugima i olakšati, ljubav se može brže upiti. Veoma snažne emocije trenutno počinju i završavaju se. Ljubav je i dalje dragocena, ali se lako apsorbuje.
Pa šta tačno mislite o ljubavi?
Više ne razmišljam previše o ljubavi i ne pridajem joj previše značaja.
Zašto?
Možda je to zbog vremena ili starosti. Naravno, ljubav je divna stvar ako vam osoba u vašem životu da mir. Ali ljubav više nije nešto što mi zaista nedostaje. Za mene je to samo deo života.
Šta se desilo, prevareni ste?
Mora da sam se jednom prevarila.
Odjednom pomisliš, da se lepa žena poput tebe ne može prevariti. Da li vas varaju?
Oh, šta sve rade! Zapravo, vaši prioriteti se vremenom menjaju. Mnogo ćete naučiti iz onoga što ste prošli. Shvatate da vas druge stvari u životu čine srećnijima.
Šta je sa ljubavlju ili seksom?
Gledaš (smeh). O čemu me pitate? Moji roditelji će ovo čitati, Hakane.
Čak i ako se držite distancirano, izgleda da imate koketirajuću stranu…
Da, sviđa mi se. Kao što ste rekli, u početku delujem hladno, ali u stvari lako komuniciram sa ljudima. Takođe volim koketne ljude, to je tako očaravajuća energija.
Imate 35 godina. Rekli ste da ste na pola puta… Šta ovo znači za vas?
Osećaj starosti u mladosti je zastrašujući. Ali sada sam neizmerno srećna. U godinama sam kada se osećam dobro. Najbolje godine za ženu.
Šta možete reći o ovome?
Nemam šta da krijem, mislim da neću nikoga previše iznenaditi. Izgleda da sam udaljena i hladna. Svi tako kažu. U stvari, uopšte nisam takva. To je verovatno zato što sam iz Ankare.
Otac vam je bankar, a majka penzionerka.
Potičem iz porodice državnih službenika iz Ankare.
Zvuči tako dosadno…
Da. I pomislite – biti jedinica je previše dosadno. Ali Ankara je bila tako lepa. Imala sam prelepo detinjstvo i mladost. Nije bilo toliko dosadno koliko ste mogli da očekujete.
Studirali ste sociologiju na univerzitetu u Ankari, odakle to?
Išla sam u srednju školu sa francuskim predrasudama. U svakom slučaju, tamo ste odgajani malo drugačije. Tada sam bila veoma zainteresovana za psihologiju, sociologiju i film. Mislila sam da ću, ako studiram sociologiju, šta god da radim, imati ključeve svega. Takođe mi je pružilo neverovatno polje za bavljenje glumom.
Pa, kako je gluma ušla u vaš život?
Moj otac je mislio da ću naći posao u banci u kojoj je on radio, kada sam završila školu. Ali jednog dana iznenada sam rekla: “Idem u Istanbul”.
Šta se onda desilo?
Šta je moglo biti, bio je šokiran. Nije ništa rekao.
Zašto ste želeli da idete u Istanbul?
Studirala sam sociologiju komunikacije i napisala desertaciju o filmu. Došla sam u Istanbul na praksu da studiram radiodifuziju.
Kako ste otkriveni u to vreme?
Počela sam da radim u proizvodnoj produkciji. Bila sam urednik i direktor. Vodila sam računa o gostima. Tada mi je prijatelj rekao: “Rade probni snimak za jedan posao u zgradi, molim te, idi tamo”. I ja sam dobila ulogu na prvom probnom snimanju.
Da li ste jedna od onih koje kažu: “Moram da igram ili ću umreti?”
Ne, zašto bih umrla, mogu i druge stvari da radim u životu. Volim da radim. I u glumačkom poslu ima problema. U isto vreme mogu da pokušam nešto novo.
Prepoznali smo vas iz TV serije. Ali sa “Nojevom zemljom” kao da ste sedeli na čelu svih festivalskih filmova. Opet radite sa nagrađivanim rediteljem.
Zapravo, to sam stvarno želela. Veoma sam srećna što radim na televiziji i ovo je deo moje profesije. Ne odvajam jednu granu od druge. Sve ovo hrani moju karijeru i glumu. Ali kao glumica želela sam da proširim svoje vidike i da malo više premestim bioskop i pozorište u središte svoje karijere. Išla sam tačno onako kako sam želela. Uložila sam puno vremena i truda u ovo. I srećna sam što su se ta vrata otvorila.
Kao glumica u TV serijama i filmovima, šta mislite o stereotipu da gluma na televiziji nije naročito potrebna ili se čak ne smatra nekom glumom?
Da, postoji takva percepcija. U početku, kada sam želela da igram u pozorištu, ljudi to nisu shvatali baš ozbiljno.
Zašto?
Zašto što vas na televiziji vide samo kao sliku. Vi ste komercijalna osoba, glumite u romantičnoj komediji… Zbog ove percepcije osećate se da ste ograničeni samo ovim. Jako sam se trudila da razbijem taj stereotip i kada ste usmereni na ovaj put, svi vas vide i podržavaju.
Koja oblast je teža?
Kada se svim srcem bavite glumačkom profesijom, ništa od ovoga ne može biti previše različita područja za vas. Sa istom ozbiljnošću i poštovanjem možete igrati svoju ulogu na televiziji i izaći na scenu.
Kako ste se nosili sa koronavirusom?
Živela sam sa rođakom kada sam se razbolela. Kako se to desilo, ne znam. Zajedno smo bile u karantinu. Definitivno je bilo bolje da se ovaj proces obace sa nekim, nego da sam budeš u tome. Bili su to teški dani.Nisam uzimala lekove, jer sam alergična na njih, ali sam virus savladala uzimanjem suplemenata. Ovaj period me je naučio da je zdravlje na prvom mestu.
Primili ste žestoke komentare na račun vaše težine…
Nisam ni prva ni poslednja koja je ovo doživela. To je lov na sve ženske glumice svakog leta.
Kako ste se osećali?
Znam kako izgledam, zdrava sam i srećna žena. Žena može biti mršava, imati celulit, strije ili višak kilograma. Žao mi je što se ovo smatra zločinom. Kad smo u tako složenom svetu, kao žena, ne možete nam suditi prema našim telima. Moramo da radimo još isceliteljskih stvari. Uznemirava me šta se dešava na kraju takve stvari i kako bi drugi mogli da reaguju na to.
Ko su ovi drugi?
Mnoge mlade devojke pročitaju takve vesti. Osećaju se bezvredno samo zato što im se ne sviđa njihov izgled. One mrze to što jesu.
U našem ste životu već 12 godina. Da li ste iskusili druge stvari koje vas bole?
Može biti veoma bolno kada radite. Pokušavate da se dokažete. Kao žene, suočavamo se sa ovom nejednakošću u svim aspektima, tako da se to dešava i na profesionalnom planu, kod kuće i na ulici. Nije samo moja ličnost u tome što kao glumica živimo u teškom svetu za žene.
Glumice su prijavile uznemiravanje koje su pretrpele. O čemu ste razmišljali kad ste čitali vesti?
9 od 10 žena doživljava neki oblik uznemiravanja. Mislim da su vrlo smele. U tom pogledu smo mi kao žene veoma uplašene. Ko zna gde i kroz šta sve prolaze žene i devojke.
Da li ste doživeli nešto slično?
Nažalost, sve to verbalno, fizički, psihološki doživljavamo svakodnevno u društvu.
Prevod intervjua za Hurriyet: svetserija.info
Photo: Hurriyet, promo