Sa dve hvaljene predstave – u srednjovekovnom epu Ridlija Skota, The Last Duel i toploj porodičnoj drami Džordža Klunija, The Tender Bar – Ben Affleck, 49-godišnjak izgleda ulazi u slađu, opušteniju fazu u svojoj karijeri. Kako bi razgovarao o tim ulogama i osvrnuo se na 30-godišnju karijeru, seo je sa svojim dugogodišnjim prijateljem, partnerom za pisanje Metom Dejmonom za cover story Entertainment Weekly.
Coffee, tea, or me
“Retka stvar je da se završen, predivan scenario pojavljuje sa zaista sjajnim rediteljem”, glumac govori Dejmonu o preuzimanju uloge nevaljalog barmena ujka Čarlija koji voli knjige u Klunijevoj “Tender” (trenutno se strimuje na Amazon Prime Video). “I sve što treba da uradite je da u suštini budete svesni i kažete da”.
“Znao sam da nisam smeo da zabrljam”, Aflek kaže za ulogu koju igra u Tender-u. “Nisam mogao da zamislim da ne postoji dugačak red ljudi koji žele da učestvuju u ovom događaju. Zaista sam poštovao Klunijevo poverenje i veru u mene, i želeo sam da učinim dobro za njega. Hteo sam to da uradim za sebe.”
O dekadentnom grofu u The Last Duel: “Nisam bio zvezda, nisam bio ni simpatičan. Bio sam negativac. Bio sam sve ono što sam mislio da ne treba da budem kada sam počinjao, a ipak je to bilo divno iskustvo. I sve su to bile samo stvari koje su se pojavile za kojima nisam jurio”.
“Jedina stvar koju imam je da sada živim u strahu od svakog snimanja drugog filma”, kaže on. “Da li još uvek to osećam? Jesam li još uvek dobar? Bojim se da će to nestati, znaš? Zato što je neuhvatljivo. Ali sada sam srećan. Sada to osećam. Volim to i mislim da sam postao bolji. Mislim da ljudi genetalno postaju bolji sa godinama i iskustvom”.
“Da se Gigli nije desio”, kaže glumac o svojoj zloglasnoj bombi iz 2003., “verovatno ne bih na kraju odlučio: Nemam drugog načina osim da režiram filmove”, što se pokazalo kao prava ljubav mog profesionalnog života. Dakle, na taj način, to je poklon… I upoznao sam, taj odnos koji mi je zaista bio značajan u životu.”
O njegovoj slavnoj ličnosti u vezi tabloida ranih 2000-ih: “Mislim da se ne probudis i pomisliš u sebi: Danas si poznat! To jednostavno ne funkcioniše tako. I tada sam osećao da mi je to zaista nedostajalo u oba smera. Želeo sam da ublažim svoju ličnu izloženost i dobijem najviše mogućnosti koje sam mogao, a bilo je suprotno.”
“Jedna od stvari koje mi je vreme pokazalo”, nastavlja on, “je da često ti trenuci krize ili bola ili perspektive zapravo izazivaju promenu – koji su dovoljno jaki da te nateraju da kreneš. Fuck, pa ovo ne radi. Moram da uradim nešto drugačije. Definitivno sam naučio više iz neuspeha nego iz uspeha.”
“U određenom trenutku, mislim da sam se povezao sa velikim studijskim filmovima”, kaže Aflek. “Ali počeo sam da radim “Going All the Way and Chasing Amy” i “Mall Rats”. To je bio reditelj koji je na neki način zaista verovao u mene. Ponudio mi je moju prvu pravu glavnu ulogu, a da nisam morao na audiciju, u suštini zato što smo se slagali. Živeo sam na njegovom kauču, i vežbali smo. Znao sam svaku liniju i svaki udarac pre nego što smo to uradili. I voleo sam ga, bio sam mu zahvalan. I dalje ga volim”.
“Zabava se promenila”, kaže glumac o kulturnom prelasku sa filmova na prestižnu TV. “Nečujne slike, boje, razgovori, televizija. Stalno se razvija… Ali možete i dalje ispričati sjajnu priču. Ozark je spektakularan. Succession je spektakularno. I možete istražiti likove na načine na koje jednostavno ne možete za dva i po sata.”
“In The Sum of All Fears ili nekim od ovih komercijalnih filmova koji nisu imali nikakvu dubinu i nisam uradio ništa posebno”, kaže Aflek, “Mislio sam da je moj posao da budem šifra, a ne ono što sam kasnije naučio, a to je da zapravo morate da preuzmete te uloge i da ih prožete gomilom stvari koje ne postoje umesto da gledate u scenario. Sada gledam te slike i pomislim: Mogu da vidim kako su ljudi mislili o ovoj osobi kao o nekom bezobraznom tipu iz bratstva koji je kavaljer ili ima previše”.
“Naterali su me da popravim zube i da vežbam i budem seksi”, seća se svojim priprema za Armageddon, “tako da sam trčao u teretani i pumpao svoje telo. I ispostavilo se da je to bila dugačka verzija jednog od onih muških kalendara u toplesu, u garaži, noseći gumu. Ali bilo je zabavno… Kada si tako gladan posao i živiš sa rukom na usta, ideš od audicije do audicije i za neke užasne stvari i ne dobijaš ih dok pokušavaj da platiš kiriju. Sve to izgleda bezveze, i dešava se veoma brzo.”
“Jedna od lepih stvari u starenju, ako imaš sreće”, priznaje Aflek, “je da prestaneš da se ljutiš i počneš da govoriš: U redu. Ja zapravo znam gde su moja osećanja. Nije mi bilo baš prijatno šta sam zaista osećao u vezi sa stvarima u svetu. Pokušavao sam to da shvatim. I što sam više shvaćao, to je bilo pristupačnije. Sada zapravo znam gde su moja osećanja. Znam šta je bol i znam šta je razočarenje, šta je ambivalentno, a šta je nostalgija”.
Pratite nas i na društvenim mrežama:
Prevod intervju za Entertainment: svetserija.info
Photo: Guy Aroch