Intervju za specijalno novogodišnje izdanje časopisa Hello, najpopularniji par turskih serija u 2020. godini, Hande Erčel i Kerem Bursin.
Kako ste pronašli takvu harmoniju u seriji? Da li ste provodili puno vremena zajedno proučavajući govor tela i temperament jedan kod drugog pre nego što ste krenuli na set? Da li ste pomislili “šta ako ne možemo da se skontamo”?
Hande: Zaista mislim da je harmonija najvažnija stvar u romantičnoj komediji. Upoznali smo se četiri meseca pre početka snimanja i tada je usledio karantin. U to vreme sam se već navikla na ideju timskog rada. Mogu da vam kažem da smo se vrlo brzo prilagodili jer nismo imali puno odvojenih scena na snimanju.
Kerem: Da, sticajem okolnosti proveli smo puno vremena zajedno na Zoom-u, a takođe smo radili zajedno sa jednim trenerom i bilo je odlično. Mogli smo dobro da se upoznamo kao i da upoznamo naše junake. Kasnije su se umešali naš režiser i moj dragi brat Altan Donmez i tako zajedno postiglu ovu energiju.
Kakva je Hande na setu? Šta ceniš kod nje, a zbog čega si ljut?
Kerem: Hande je veoma vredna, zna kako da zabavi. Ona je zaista najbolja! Što se mene tiče, imala je na snimanju sreće. Dešava se da ona kaže da radi više od mene. Ja prećutim, jer je u pravu. Uvek joj kažem: “U ovoj seriji ti si glavna, a ja sam takav, samo prolaznik! Ja tu ti dodati loptu, a ti ćeš postići gol”, ali ona id alje priča po svom.
Kakav je Kerem partner?
Hande: Kerem je vredan i partner koji uvek motiviše. On je svuda, pod bilo kojim okolnostima, skoncentrisan. Ja to veoma cenim.
U romantičnim komedijama postoji snažno uverenje da su glumci pravi par u stvarnom životu. Da li imate poruku za sve fanove #HanKer i #EdSer povodom toga?
Hande: Gledajući naše likove, naravno je da će pomisliti da pristajemo jedan drugom, pa često kažu: “Stvoreni su jedno za drugo!” Ja mogu da razumem ovu situaciju.
Kerem: Mogu da ih razumem, ali ne znam šta mogu da kažem. Istina je, u ovom procesu smo se veoma zbližili i ludo se zavoleli. I zbog velikog poverenja među nama,dobijamo ovu vrstu elekctriteta između nas. Voleo bih da Hande bude osoba koja će biti u mom životu do kraja života.
Kako si naučila da razumeš Edu? Vi nemate znanja o biljkama i botanici, da li vas to zanima?
Hande: Eda voli cveće, a ja sam takođe osoba koja razgovara s mojim cvećem. Čak mi se čini da se cveće uvrede kada sa njim ne razgovaram. I naravno, vodim brigu o cveću. Možda ne znam njihovu istoriju, ali postoje potpuno nove osobine karaktera koje sam naučila od Ede.
Postoje li navike koje ste usvojili ili koje ste primetili i promenili na sebi kada na život gledate kroz prizmu Edinog lika?
Hande: Eda me podseća na stvari koje sam propustila. Njena radost, energija, nesposobnost da stoji mirno i način na koji je bila preplavljena osećanjima, zapravo je nešto što je odjeknulo u meni.
Postoji li veština koju niste posedovali, ali biste je mogli bolje razumeti kroz Serkanov lik? Na primer, da li ste pohađali specijalnu obuku iz arhitekture?
Kerem: Uvek pokušavam da shvatim da li u scenariju postoje stvari koje ne razumem. Ali nisam istraživao arhitekturu. Više me je zanimala psihologija lika i radio sam na joj. Pitao sam se šta tako pedantni perfekcionista može učiniti i tražio sam sitne nijanse koje bi mu odgovarale. Imao sam čak i profesora opsednutog i inspirisanog postavljanjem stolica u srednjoj školi, a istu opsesiju primenio sam i na Serkanu. Postavljanje kancelarijskih stolica kad smo ih prvo poređali, bilo je poput igre među nama, jer ove stolice odražavaju Serkanovu želju da stvari idu onako kako on želi i da budu pod kontrolom. Ali, naravno, Edina ljubav ga je promenila.
Prema scenariju, Eda i Serkan nisu imali srećno detinjstvo, ali u stvarnom životu, kakvo je bilo vaše detinjstvo?
Hande: Volela bih da svi mogu imati moje detinjstvo. Odrastanje u malom mestu, naravno, ima svoje karakteristike. Osećaj odrastanja u svom svetu.
Kerem: Detinjstvo mi je prošao seleći se iz jednog grada u drugi. U pokušajima prilagođavanja iz jedne kulture u drugu. Zbog očevog posla menjali smo adresu u proseku jednom godišnje. Od Abu Dabija do Teksasa ili od Indonezije do Norveške. Najteži deo bio je rastanak sa prijateljima. Krug se zatvorio, ali kada je moj otac uveče došao i rekao: “Hajde, odlazimo”, svi su izašli iz mog života. Tada nije bilo društvenih mreža i izgubili smo se, svako na svoju stranu. Uvek smo govorili, šta god da se desi, nas četvoro imamo jedno drugo. Koncept porodice je postao vrlo jasan i važan u mom životu u vrlo ranom dobu. Zajedno smo otkrili sve ove zemlje, narode i kulture i podržavali jedni druge.
Šta vam je bilo na umu kad ste prvi put započeli posao iz snova iz detinjstva? Šta vas je podstaklo da postanete glumica? Jeste li pronašli ono čemu ste se nadali, jeste li zadovoljno? Šta je najteže?
Hande: Ideja da se zaposlim usađuje nam se kad smo vrlo mladi i zato su čak i deca prinuđena da donose odluke u karijeri. Bila sam vrlo tvrdoglavo dete, rekla sam porodici da želim ovo i da ću postati ono što želim, i oni su to poštovali.
Ako se vratite na dan kada ste pre pet godina, vodeći se u saobraćaju, svojoj porodici rekli, “Dobio sam glavnu ulogu”… Da li vam je bilo teško tokom tog brzog uspona ili je sve prošlo bez problema?
Hande: Moja mama je poslala ovaj video u emisiju Beyaz Show bez da mi je rekla. I bilo me je tako sramota kada sam to videla. Ali sada, kad ponovo razmislim, kažem sebi kako je bilo divno, i dalje svoj posao radim sa istom energijom, sa istim enzuzijazmom. Imala sam puno problema, ali nisam odustala.
U vašoj karijeri situacija je donekle suprotna. Prvo ste kako glumac u inostranstvu osvajali nagrade i takmičili se, a zatim ste prešli na tursku TV. Da li vam je bio tešak proces adaptacije? Verovatno niste znali ništa o ovome kad ste došli ovde?
Kerem: Zapravo, razlog mog preseljenja nije glumačka karijera. Snimao sam film u Americi i sa velikim nadama sa očekivao bolji projekat. Moram sam da zaradim novac, porodica je to očekivala od mene. Insistirao sam na glumi, pa sam počeo da radim u teretani u Los Anđelesu. Tada sam nesrećnim slučajem izgubio svoj najboljeg prijatelja. Imao sam 23 godine, radio sam istovremeno tri posla i družio se sa prijateljima. Otišao sam u vojsku, a zatim se vratio, iako sam hteo da ostanem tamo još šest meseci, ali u to vreme je iz Kine stigao ponuda za film i pristao sam. Bilo je to kao da me je neko pozvao nazad kad god bih pokušao da napustim glumu. U Turskoj nisam poznavao nikoga, na audiciji sam upoznao direktora kastinga, jedno od najvrednijih imena na našem tržištu, počeo sam da pohađam časove po savetu g. Devrima Džakuta, kako bih poboljšao svoj turski jezik i dikciju. Ali planirao sam da se vratim u Ameriku i nastavim posao u Los Anđelesu. Dve nedelje kasnije, kada sam stigao u Tursku, nazvala me je Mina Guler i zamolila me da dođem na audiciju za seriju “Čekajući sunce”, gde me je prvo upoznala sa producentima, a zatim sa našim sadašnjim rediteljem Altanom Donmez. Zahvaljujući njegovom izboru, ponuđena mi je uloga Kerema.
Da li si srećan? Koja je bila glavna razlika? Kako industrija radi ovde i tamo?
Kerem: Veoma mi je drago, nisam mogao da zamislim tako nešto. Da, filmovi su tamo donosili zaradu ali nisu bili važni. Dugo bih morao da radim da bih dovoljno zaradio. Možda je bilo više šansi nego ovde… Sa mojim najboljim prijateljem iz Amerike započeli smo istovremeno. često smo razgovarali telefonom, i on bi uvek govorio: “Danas sam bio iscrpljen, radili smo šest sati”, a mi ovde radimo 15 sati. Divno! Mislim da je to bila glavna razlika.
Vas dvoje ste igrali pre učenike koji su se mnogima svideli: “Gunešine kćeri” (2015) i “Čekajući sunce” (2013). Da li mislite da su vam ovi heroji mogli pomoći da dođete do ovih dana?
Hande: “Gunešine kćeri” za mene nije bio jednostavan projekat. Možda je za publiku. Svaki lik ostaće u duši publike. U celini – serija mi je bila srećna!
Kerem: Mislim da mi je pomogao. Bio sam veoma srećan jer sam kao gledalac voleo ovaj lik. Ovaj projekat je bio dobar za mene.
Da li ste imali idole ili uzore koje ste izabrali za primer?
Kerem: To nije slučaj, ne odgovara mi svakakva, svačija filozofija.
Od svih, biram pravu i ponešto prisvajam u svom životu. U principu nisam osoba sklona oduševljavanju. Ali mogu reći da volim Džordža Klunija, pratim ga i uzimam za primer. Takođe se divim Muhamedu Aliju, izuzetnom humanisti. On je zaista poseban čovek. Iako je u to vreme u Americi bilo veoma teško da se bude crnac, njegovo odbijanje da ode u vojsku i rat u Vijetnamu, podnoseći svakakve pritiske, veoma je važan.
Filozofija i zivot Brus Lija, takođe su neobični, on je legenda borilačkih veština. Takođe mi se dopada Vigo Mortensen.
Hande: Ne mogu ovo nazvati uzorom, ali postoje glumci koji mi se dopadaju. Zelim da igram
superheroje.
Da li je tačno da radite, povezivajući svoje likove sa muzikom? Na primer, kakva muzika bi mogla opisati Serkana i Edu?
Kerem: Da, muzika mi je veoma važna. S obzirom da smo za epizodu snimili oko 30 scena,
nemamo previše vremena da uđemo u ulogu. Tako da ja odmah mogu da stavim svoje slušalice
i fokusiram se, slušajuci muziku, kako bih se što pre povezao sa likom. Imam plej listu pod nazivom Bolat, na Spotifaju. Sva moja muzika vezana za Serkana, koja svira u mojoj glavi je tamo. Prvi put kada je ugledao Edu i upoznao je, recimo, to je bilo umemorisano pesmom “Foxy lady” Džimija Hendriksa. Ta pesma takođe počinje ritmično, a zatim ima pad. Baš kao što je Eda naletela na Serkana. Mogu reći da se njihova muzika menja u meri
u kojoj se menja i scenario.
Izgleda da pohadjas casove istorije umetnosti, koje vreme u umetnosti te najvise zanima? Čije slike ti se najvise dopadaju?
Hande: Trenutno, Sandro Botičeli! Postoje ljudi koji mnogo vole njegov rad. Mislim da svaka umetnička priča ima svoj svet lepote!
Hande, ti crtaš, Kerem, ti fotografišeš. Oboje bi trebalo da posedujete veoma dobru veštinu uočavanja i vizuelnog izražavanja. Verujete li u isceliteljski efekat umetnosti? Ili biste možda želeli da razmotrite
mogućnost otvaranja zajedničke izložbe usled interesa javnosti?
Hande: Slikarstvo je moj lek, mesto na kojem moja duša luta, koja se nalazi u samoj slici, a na izložbi, radim. mislim da će biti 2021. u septemrbu. Ako Kerem želi da mi pravi društvo, zašto da ne?
Kerem: I ja bih to sigurno voleo. Bilo bi to sjajno, posebno ako bi na kraju postojala i socijalna poruka. Umetnost ima snagu koja hrani našu dušu, poboljšava našu koncentraciju i produktivne sposobnosti u ovom brzom svetu, u kojem je naša percepcija konstantno raspršena. Takođe je veoma korisno usvajati obrasce i uspostaviti sistem. Štaviše, kako napustimo svoje prirodno razmišljanje, muče nas anksioznost, depresija i neizlečive bolesti. Umetnost nas, takođe, vraća u našu prirodnu ravnotežu i ciklus.
Oboje ste tokom karijere imali poslove koji su trajali kraće od planiranog, a u suštini, nema glumca koji to nije iskusio. Imate li jasnu formulu za uspeh neke serije nakon svih ovih godina i rada?
Kerem: Mislim da takva formula ne postoji. Važno je poverenje u produkcijsku kompaniju i ekipu. Priča i scenario su još važniji. Ali nažalost, na početku vidimo samo mali deo svega toga. Veoma mi se dopala Klunijeva izjava:”Dobra priča može biti loše snimljena, loše odigrana, može postići loš rezultat, ali šta god uradili sa lošim scenarijem, ne možete ga dobro snimiti, ne možete dobro odigrati i ne možete postići dobre rezultate.” U 50-60 stranica scenarija redovnih epizoda, lakše je utvrditi matematiku tog komada i pratiti puls publike, ali je to veoma teško za turske scenariste koji u proseku pišu 120 stranica. Zajedno zaista radimo izvanredan posao.
Hande: Ovo je industrija. Vi zaista ne znate šta će se dopasti, a šta ne. To su stvari koje se menjaju u zavisnosti od perioda i aktuelnosti. ali to ne treba da vas sprečava da radite ono što želite. Rizik postoji u svakoj industriji.
Šta mislite o porastu digitalnih platformi? Tamo je manji interes za slobodna radna mesta, ali ne postoji pritisak zbog rejtinga i moguće je izrada jeftinijih projekata. Šta gledate kada dobijete ponudu?
Hande: Mislim da smo čak i kasno ušli u digitalni svet. Posao koji smo započeli, zaista je imao velikog uticaja. Naravno, svaki posao bi trebalo da bude opušteniji od prethodnog, a to će se dogoditi s vremenom i eliminisanjem granica u našoj svesti. Ako se nešto desi, pristaću, zašto da ne…
Isprobali ste razne žanrove, snimajući dela “Baš tako” i “Beživotni” na Blu TV u digitalnom formatu. Da li ste srećni što ste odradili to?
Kerem: Veoma sam srećan. Sa “Baš tako”, gde igram sa dragom Nilperi (Šahinkaj), predstoje nam još dve sezone. Ušli smo u probe sa čitanjem, a sledeće nedelje počinjemo snimanje. Snimaćemo tokom vikenda. Žao mi je što moj omiljeni serijal o vampirima “Beživotni”nije privukao pažnju koju smo očekivali. Veoma mi se dopao taj lik, ali je bilo grešaka, a lično sam smatrao da je primerenije da u poslu ostanem na strani glumaca i da se ne mešam u drugo. Nadam se da još uvek imam prava na drugog vampira jer umiranjem obavljam vampirski posao. Dmitrij je bio duboko u meni. Želeo bih da igram svoju ulogu u “Pitanju časti” na TV-u sa svojim sadašnjim iskustvom. Taj lik i priča su takođe bili veoma lepi.
Šta te najviše raduje i zabrinjava kada ostaneš sama, zbog čega se osećaš dobro?
Hande: Uvek ostajem svoja van posla. Moji psi su prisutni u svim oblastima mog života i vreme koje provodim sa njima mi je zaista dragoceno.
Na tvojim fotkama s Mavi, ogleda se nešto sasvim drugačije u tvojim očima. Tetka je nešto kao polu-majka, zar ne?
Hande: Još pre Mavinog rođenja, mislila sam da umem opisati na šta liči taj osećaj. Ali od trenutka kada se rodila, shvatila sam da reči nisu dovoljne. Za takvu ljubav zaista nema recepta.
Šta smatraš svojom najtežom osobinom, Kereme?
Kerem: Meni sve brzo dosadi, veoma brzo mogu da menjam odluke. Nešto me prebrzo oduševi, a onda se ohladim nakon 10 minuta, što možda šokira moju okolinu. Mislim da ta moja osobina najteže pada drugima.
Kada si povređen ili uznemiren, preživljavaš to u sebi ili se lako otvaraš i poveravaš?
Kerem: Preživljavam 80%, pokažem samo deo. Iako shvatam važnost priče i govorim uz pomoć “koučinga” koji sam uzeo i knjige o ličnom razvoju koje sam pročitao, mislim da mi se sviđa da stvari više analiziram u sebi.
Sport i meditacija su mi trenutno od velike pomoći jer mi stvaraju prostor za razmišljanje, dva sata dnevno, gde mogu da slušam svoje misli i razgovaram sa sobom. U principu, mi sve znamo i najviše verujemo. I iz nekog razloga nam nije potrebno mnogo vremena da bismo to saslušali i postali bolji.
Hande, ti si strelac. Da li su ti telo i mašta u neprestanom kretanju?
Hande: Ne znam da li je to zbog mog horoskopskog znaka, ali ako se umirim, osećam da više neću moći da krenem u akciju. Zamišljam da sam uvek negde van fizičke aktivnosti koja me održava.
Kao što znamo, voliš da putuješ i istražuješ različite kulture. Kada se sve sredi, gde prvo želiš da ideš?
Hande: Želim da ne ostane nijedno more u kojem se nisam okupala. To je moj životni moto!
Da li si vetropirasta osoba? Možeš li se lako zaljubiti? Kakva bi trebalo da bude žena za koju bi rekao “ona mi baš odgovara”?
Kerem: Ne, ne mogu da se lako zaljubim. Mislim da nisam vetropirast. Dopadaju mi se žene koje stoje na svojim nogama, koje veruju u sebe, ali ne viču o tome na svakom ćošku. Važno mi je da ona ima osećaj empatije. Kada postoji osećaj empatije, dolazi i harmonija i možete mirno rešavati probleme. Verujem da devojka može da zrači unutrašnjom lepotom.
Zašto se veze često prekidaju? Ne zapitate li se nakon prekida ili sve lako prođe?
Kerem: Ne dopada mi se život “ja hoću”, ne mislim da to ima smisla. Poštovanje je veoma važno u vezi,
nepoštovanje je za mene neprihvatljivo. Takođe, odem kada osetim da se situacija menja
u negativnom smeru ili ako ta osoba utiče negativno na mene. To što nazivate vezom je organski pojam, morate ga hraniti kao biljku kako bi nastavilo da živi. Morate je staviti na sunce, morate je pokriti i zaštititi kada je hladno, morate je zalivati… Veoma je važno da se međusobno hranite i lečite. Veza se završava kada se završi.
Da li Vam je stalo da dodirnete živote drugih, na koja socijalna pitanja ste najosetljiviji?
Kerem: Zalažem se jer sam protivnik konstantne socijalne nejednakosti imeđu muškaraca i žena širom sveta. Poklanjam veliku pažnju retorici koju koristimo u serijalima, scenarijima i svakodnevnom životu i pokušavam da druge očistim od seksističkih i ostalih diskursa. Izrazi koji ponižavaju žene u uličnom žargonu su zaistazabrinjavajući i treba ih zaustaviti. Neophodno mi je da i moji poslovni partneri obrate pažnju na to, inače ne mogu da radim. Moje aktivnosti na podizanju svesti o ovoj temi će se nastaviti.
Nova Godina stiže vrlo brzo. Možete li nam poželeti tri želje: Za sebe, za našu zemlju i za svet?
Hande: Neka nam Nova Godina donese spoznaju o važnosti prirode, vrednosti saosećanja i dane sa mnogo osmeha i radosti!
Kerem: Želim da svet uđe u period vladavine žena i da svi žive u jednakim uslovima. Želim da Turska,
umesto da razgovara sa svima nama, počne da preuzima na sebe društvenu odgovornost i da stavi
tačku na polarizaciju. Sebi želim da budem deo tako pravednog sveta!
Prevod intervjua: svetserija.info
Photo: by @cihanalpgiray za Hello, Turska