Za one koji će je tek upoznati, sebe opisuje kao neopisivog sanjara i tvorca kreativnosti, a svoju profesiju vidi kao “davanje života, udisaj…” Ilajda Ališan jedna je od najcenjenijih mladih talenata u poslednjih par godina, koja je u glumu zakoračarila serijom sa ponudom koju je dobila u srednjoj školi. Razgovarali smo sa 25-godišnjom glumicom.
Neko vreme nije silazila sa naslovnica časopisa i dnevnih novina… Uprkos tome što je predivna i nemirna mlada devojka, gledamo je trenutno kako neprestano roni suze u svojoj novoj drami.
Za scene nasilja kojima je izložen lik koju tumači Ilajda Ališan, koja glumi studentkinju Elu, rekla je: “Igram sa velikom odgovornošću svih žena koje su bile podvrgnute nasilju. Odatle crpim snagu”. Počeli smo da ćaskamo sa njom o njenom detinjstvu, dosežući od prelomne tačke njenog života do pogleda na ljubav…
Mnoga imena iz nove generacije ulaze u naš život jedno za drugim. Koja je tvoja razlika? Zašto te gledamo?
– Verujem da smo svi jedinstveni i posebni. Gluma je takva: svaki glumac ima drugačiju boju i nijansu. Sve ostalo je zahvalnost publike.
Da morate da kažete nešto o sebi nekom ko vas ne poznaje, kako biste se opisali?
– Večiti sanjar, ljubitelj životinja, ljubitelj inovacija i promena, obožavam kreativnost…
Šta se prvo sećate iz svog detinjstva?
– Kada sam imala 6-7 godina, setila sam se trenutka kada me je majka probudila da me pošalje u školu, ja sam ustala i pripremila nam doručak. Ispržila sam jaja. To mi je ostalo upečatljivo.
Kakav si život imala?
– Bila sam srećno dete. Odrasla sam u polovičnoj, ali srećnoj porodici.
Zašto polovičnoj?
– Moja mama je umrla od raka kada sam imala 9 godina. Imam stariju sestru koja me je čuvala kao majka, baku… Moj otac je bio novinar i godinama je radio za Hurriyet novine. Prigrlio nas je čvrsto i pružio veliku ljubav. Imali smo topli dom.
PROČITAJTE: Burdžu Biridžik: Lepota otvara vrata
Činjenica da vas je prijatelj vašeg oca prijavio u svojoj agenciji, a da nije obavestio nikoga, promenila vam je život.
– Da, to je tačno. Prijatelj mog oca je imao agenciju. Tamo su me fotografisali, ali godinama potom ništa nisam radila…
Šta se dalje dešavalo? Kako su vam se otvorila vrata glume?
– Godinama kasnije, kada sam bila u srednjoj školi, pristigle su nekoliko ponude. Otišla sam na intervju, napravila probni snimak i bila sam izabrana za posao. Tako je započela moja glumačka karijera.
U kom trenutku ste rekli “Ovo će biti moj posao”?
– U detinjstvu nisam sanjala o glumi. U srednjoj školi zainteresovala sam se za umetnost. Pobegla bih iz škole, otišla u pozorište, u bioskop. Kada sam dobila svoju prvu ulogu, u meni je postojala vatra zbog koje sam osećala kao da pripadam ovde. Još uvek postoji. Neka tako uvek ostane.
Ako je u tebi bilo vatre, zašto ste onda studirali modni dizajn na Bilgi Univerzitetu?
– To je malo komplikovano. U to vreme nisam bila toliko hrabra kao sada. Moda me je uvek zanimala od detinjstva. Volela sam da dizajniram, proizvodim, izražavam se stvaranjem stvari. U tom smislu mogu da kažem da mi je najbliža bila moda pored glume.
Šta je za vas gluma?
– Davanje života, udisaj…
Kako bi neko uticao na vas?
– Dajući mi beskrajno poštovnaje, samopouzdanje i uzbuđenje, osećam mir…
Ela, koju tumačite u Fox-ovoj seriji “Nevinost”, postaje opsednuta čovekom kojeg voli. Šta mislite o opsesivnoj ljubavi?
– Smatram da je nezdravo. Mislim da ljudi koji daju na važnost razvoju misli, koji su svoje traume iz prošlosti rešili uz pomoć ili koji pokušavaju da ih reše, vole zdravije. Zbog toga mogu da kažem da nikada nisam bila opsednuta.
Igrate mladu devojku koja je izložena muškom nasilju? Šta ste osećali kada je snimana ta scena?
– Moj glavni glumački zadatak je da stvorim Elu verno radnji, karakteru, kako bih je vama predstavila najdoslednije. Igram svaku scenu u kojoj postoji nasilje nad ženama, osećajući odgovornost svih žena koje su podvrgnute nasilju. Odatle crpim snagu za dalji rad. I kao čovek, i kao žena, i u ime svih žena…
Koliko ljubav može čoveka učiniti slepim?
– O tome sam napisala lekciju. Znam da ljubav ima puno psiholoških i fizioloških efekata na ljude. Kao rezultat ovih reakcija, možemo izgubiti razum. Iako ljubav može osobu učiniti slepom, ona takođe može naterati slepu osobu da ponovo vidi život. Izbor je na kraju krajeva, te osobe.
Da li ste ikada bili izloženi fizičkom ili psihičkom nasilju?
– Naravno, u životu smo izloženi psihološkom nasilju. Ponekad i jedno jednostavno slomljeno srce dobije svoj deo. Nisam bila podvrgnuta bilo kakvom fizičkom nasilju, neprijatno je čak i osećati se srećnom zbog toga. Ne prihvatam nijedan oblik nasilja. To uključuje i nasilje ljudi koji igrorišu, odnosno svakoga ko u nekom trenutku nema dovoljno nivo svesti. Poteškoća da budemo žena u društvu u kojem živimo već je deo nasilja.
Šta je za vas uspeh?
– Ako sve aspekte života smatram svojim putevima, uspeh za mene znači da se putevi na istim raskrsnicama sreću bez nezgoda.
Reci mi koja je tvoja tačka preloma…
– Moja tačka preloma bio je dan kada se u meni desila eksplozija. Onog trenutka kada sam osetila kako me groznica u igri spopada, znala sam da će to biti moja prelomna tačka. Znate, ponekad čekate svoj dan. Računate iz minuta u minutu, sekundu po sekundu, jednu po jednu. I meni je bilo isto. Ova situacija je promenila moju perspektivu glume, a promenio se i moj život.
Trenutno ste na mestu koje mnogi mladi ljudi žele. Svi znaju za blistavu stranu ovog posla. Ali kakve su nevolje i stresovi iza kulisa?
– Živim svoj život mirno, sa tri ili pet prijatelja i porodicom. Naravno da nisam uvek srećna, ali u nekom trenutku stres i nelagode takođe moraju da se zavole i prihvate, sve je to u službi ovog posla. I sastavni deo života. Iz tog razloga, ne oprećujem sebe time, jer ako sam danas nečim iznervirana, sutra ću biti u redu. Generalno sam zadovoljna ovakvim stanjem stvari. Sve ide svojim tokom.
Ako vas pitam “za i protiv” prepoznavanja, šta biste mi rekli?
– To što sam poznata ličnost samo je jedna prednost mog posla. Ponekad zaboravim da me prepoznaju u šetnji ulicom. Ponekad morate obratiti pažnju na svaku rečenicu koju izgovorite. Mislim da najteži deo počinje ovde.
Šta ste izgubili nakon ulaska u ovaj svet?
– Kada ljudi rade šest dana u nedelji do kasno u noć, moraju biti motivisani u svom društvenom životu. Ponekad upadnem u emotivnu prazninu. Ponekad mi treba odmor, želim da provedem više vremena sa porodicom, kao i sa prijateljima. Ipak, ne mogu da kažem da sam nešto izgubila. Dobre stvari zahtevaju žrtvovanje.
Šta radite kako biste se zaštiti slave?
– Važno je biti svestan sebe. Slavu ostavljam van kada uđem u svoju kuću, kada sam sa porodicom i prijateljima.
Prevod intervjua: svetserija.info
Photo: Hurriyet